Tko o čemu, ja o nama. Dugo sam mislila da smo pobjednici. Mi, kojima se dogodila Ljubav. I nikada nije bilo važno na koliko suza je sagrađen naš svijet ...

Tako često sam se ljutila na Boga, a opet zašto bi ga uopće bilo briga za mene? Kao da sam ja ikada marila ...

Trenutak kada sam odustala. Kada sam pokušala zadržati dah dovoljno dugo da nikada više ne udahnem ovaj zrak u sebe. Suze ...

Bez ijedne riječi Ljubav je zalupila vratima. Tišina je kriknula iz svakog kutka moje sobe. Ovako će biti od sada, bubnjalo je u mojoj glavi. I prije sam poznavala tišinu, ali ovu osluškivala sam po prvi put. Kao, uostalom i sve što je donio u moj svijet. Sve njegovo bilo je veličanstveno. Sve je bio prvi put za mene ...

Moja najveća ljubav. Jedan od onih savršenih muškaraca koje svaka žena upozna jednom u životu. Ako ima sreće ... Netko s kim sam uspoređivala svakog drugog muškarca koji bi na bilo koji način dotakao moj život. I nikada niti jedan nije i neće biti to što je bio on ...

Trebala bih zaboraviti. Kako? Mogu obećati da ću udisati ovaj zrak, koračati ponovo, sve što se od mene očekuje u ovom mehaničkom životu koji slijedi ... ali ne mogu obećati da ću zaboraviti. Ne ! Ne ide to tako ...